Suština ljubavi

U psihički zrelog čovjeka stapaju se potrebe da
voli i bude voljen u jedinstvenu cjelinu. Bitan sadržaj ljubavi je
povjerenje među ljudima koji se vole. Uzajamno povjerenje omogućava im
da se jedno drugom potpuno otvore: da iznose svoje misli, skrivene
želje, pokažu osjećanja, vrline i slabosti, povjere sve svoje radosti i
razočaranja, uspjehe i neuspjehe, sve svoje doživljaje, zamisli i
dileme. Istinska ljubav ne može postojati ako odnos prema voljenoj
osobi ne sadrži i poštovanje tog čovjeka. Poštovanje je priznanje
čovjekove ličnosti, ljudske individualnosti i različitosti, u vidu
obzirnosti prema voljenoj osobi, suzdržavanja od: potcijenjivanja
njenih sposobnosti, ismijavanja njenih shvatanja, prišivanja pogrdnih
imena "voljenoj osobi" i od bilo kakvih drugih oblika agresivnosti
prema njoj. Na poštovanje voljenog bića direktno se nadovezuje
zauzimanje ravnopravnog stava prema njemu. Ako nekoga smatramo manje
vrijednim od sebe, ne možemo ga u pravom smislu ni voljeti. Voljenu
osobu ne smatramo ni u čemu svojim "vlasništvom", dakle objektom
umjesto subjektom ljubavne stvarnosti. Predmet se, sam po sebi, ne može
poštovati a tako ni istinski voljeti. Polna ljubav - prava i potpuna -
nužno nosi u sebi i odanost voljenoj osobi. Kad nekoga zaista volimo i
kad nam je ljubav uzvraćena, kad nas i emocionalno i seksualno potpuno
ispunjava i zadovoljava, onda se ne moramo posebno prisiljavati da
bismo ostali polno vjerni. Onda to nismo zbog nekih moralnih načela ili
zato što smatamo da nam je to dužnost, nego vjernost partneru
doživljavamo kao vlastitu potrebu, nešto što sami želimo i što nam niko
ne mora nametati. Dok je ljubav altruistična, usmjerena na ličnost
drugog čovjeka i spremna na poklanjanje sebe, nagon je egocentričan,
usmjeren isključivo na vlastito zadovoljenje, pun prohtijeva i
spremnosti jedino da uzima. Ljubav je strpljiva, nenametljiva i
obzirna; nagon je nestrpljiv, agresivan, sebično bezobziran stoga je
svako nametljivo ili čak nasilno zahtijevanje polnog odnosa izraz
nagona, ali ne i polne ljubavi. Za ljubav je karakteristično da je
postojana i individualna, veže se uz određenu osobu i ostaje joj
vjerna. Naprotiv, nagon je hirovit i trenutan, određenom osobom lako se
zasiti, pa se prebacuje na drugog čovjeka ili se u isto vrijeme
usmjerava na više "žrtvi". To je zato što nagon obuhvata samo polne
karakteristike ličnosti, a ljubav sve njene osobine. Nagon ne može
ostati vjeran, jer se usmjerava samo na nečiju libidnost koja je mnogo
manje individualna: jednaka ili vrlo slična seksualna svojstva ima
mnogo ljudi na svijetu, dok se ljubav povezuje sa kompletnom ličnošću
pojedinca, njegovom individualnošću koja je zapravo jedinstvena, te joj
ostaje vjerna. Prirodni, sastavni dio polne ljubavi jeste i želja da
čovjek s voljenom osobom u prisnom tijelesnom dodiru zadovoljava svoj
polni nagon. To je njezina pasivna komponenta koja je uvijek prisutna.
Aktivna komponenta ljubavi odražava se u potrebi čovjeka da zadovolji
polni nagon i voljene osobe. U nečijem ponašanju to je mjerilo da li se
tu uopšte radi o ljubavi jer želja za zadovoljavanjem samo vlastitog
seksualnog nagona nije dokaz nečije ljubavi prema osobi koju polno
želi. "Isprva su bila tri ljudska roda, ne kao sada samo dva, tj. muški
i ženski, nego je bio još i treći koji je pripadao i jednom i drugom
rodu ..." Ti prvobitni ljudi bili su, po toj priči, vrlo snažni. Bogovi
se uplašiše njihove snage pa ih podijeliše na pola. "... I otuda svaki
uvek traži drugo znamenje koje mu pripada", kaže Aristofan u Platonovoj
"Gozbi" jer : "žudnja za celinom i lovu na nju ime je lj u b a v."